moralne dileme

Znak života :-)

Živa, zdrava. Bez inspiracije za pisanje.

Od zadnjeg javljanja se nije desilo ništa spektakularno. Sve ide svojim tijekom. Radi se, jede, spava, popije koja kava s prijateljima i tako.
Da, u stvari … ima nešto novo ostvarila sam dugogodišnju želju odnosno postigla sam zadani cilj… skoro pa postigla. Mislila sam: dok to ostvarim bit ću sretna. To su one pričice koje čitamo u knjigama samopomoči (putem kojih se neki dobro obogate i ostvaruju raznorazne željice): Čovjek uvijek nečemu teži i misli da će biti sretan dok mu se to ostvari . Stvarnost nije takva imaš jedno hoćeš nešto drugo i tako u nedogled. Jednom davnom mi je jedan bloger napisao u komentar da na mjestu gdje je sreća nema sjedećih mjesta –očito je i to tako.
Dok mi se čestitalo na postignutom cilju nisam osjećala ništa. Ushit, zanos, ponos, sreću… ništa od toga. Osjećala sam : NIŠTA .
Zar opet?

Izgubljeno

Traži se…

… podrška
… prihvaćanje
… odobravanje
… utjeha
… snaga
… nada

Moja osobnost počela se (da ,počela… ) deformirati. Onaj zdravi temelj počeo je truliti. Postajem sve nesigurnija u sebe. Sumnjam u sve što napravim. U svoje odluke. Najgore: sumnjam u samu sebe.


Nedostaje…

… toplina
… ljubav
… prijateljstvo
… sreća i smijeh
… sitne radosti
… hrabrost


Otupila sam.

Goodbye My Almost Lover

You fingertips against my skin
The palm trees swaying in the wind
Images
You sang me spanish lullabies
The sweetest sadness in your eyes
Clever trick
I never want to see you unhappy
I thought you’d want the same for me
Goodbye, my almost lover
Goodbye, my hopeless dream
I’m trying not to think about you
Can’t you just let me be?
So long, my luckless romance
My back is turned on you
I should’ve known you’d bring me heartache
Almost lovers always do
We walked along a crowded street
You took my hand and danced with me
Images
And when you left you kissed my lips
You told me you’d never ever forget these images, no
I never want to see you unhappy
I thought you’d want the same for me
Goodbye, my almost lover
Goodbye, my hopeless dream
I’m trying not to think about you
Can’t you just let me be?
So long, my luckless romance
My back is turned on you
I should’ve known you’d bring me heartache
Almost lovers always do
I cannot go to the ocean
I cannot drive the streets at night
I cannot wake up in the morning
Without you on my mind
So you’re gone and I’m haunted

Lagano umirem u tvome sjećanju...

Znate l' priču o Vasi Ladačkom
I ja sam je tek onomad čuo
Jednom devet dana nije izlazio iz birtije
Kažu da je bio čudna sorta

Otac mu je bio sitni paor
'ranio je sedam gladnih usti
Mati mu je bila plava, tiha, nežna, jektičava
Umrla je s trideset i nešto

Imali su par jutara zemlje
Malu kuću na kraju sokaka
Na astalu navek hleba
Taman tol'ko, kol'ko treba
Al' je Vasa hteo mnogo više

Želeo je konje vrane, po livadi razigrane
Sat sa zlatnim lancem i salaše
Želeo je njive plodne, vinograde blagorodne
U karuce pregnute čilaše
Ali nije mog'o da ih ima

Voleo je lepu al' sirotu
Uz'o bi je, samo da je znao:
Voleš jednom u životu
Sad bogatu il' sirotu
To ne bira pamet nego srce

Sve se nad'o da će ljubav proći
Zanavek je otiš'o iz sela
Nikad nije pis'o nikom
Venč'o se sa miraždžikom
Jedinicom ćerkom nekog gazde

Dobio je konje vrane, po livadi razigrane
Sat sa zlatnim lancem i salaše
Dobio je njive plodne, vinograde blagorodne
U karuce pregnute čilaše
Sve je im'o, ništa im'o nije

Propio se, nije prošlo mnogo
Dušu svoju đavolu je prod'o
Znali su ga svi birtaši
Tražio je spas u čaši
Ali nije mog'o da ga nađe

Mlad je kažu bio i kad je umro
Sred birtije, od srčane kapi
Klonula mu samo glava
K'o da drema, k'o da spava
I još pamte šta je zadnje rek'o

Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih
Džaba bilo sata i salaša
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih
Džaba bilo karuca, čilaša

Kada nisam s onom koju volem
Kada nisam s onom koju volem

Kada nisam s onom koju volem
Kada nisam s onom koju volem

Znate l' priču o Vasi Ladačkom
I ja sam je tek onomad čuo
Čak i oni slični njemu, kada razmisle o svemu
Kažu da je bio čudna sorta

Mozda i dogodi se cudo,
i onda uspijem presutjeti teske rijeci i sve grubo,
sve sto ljudi govore kad se vise ne vole.
Mozda se jednom rodi nada
i onda uspijem ti priznati da si najbolja do sada,
da s tobom nijedna ne moze se mjeriti.
Nema pravila, tu nema pameti,
kad nastupi tisina mi smo dvoje ljudi
sto se ne mogu razumjeti.
I cinim pravu stvar: ne spominjem te ja.
Jezik pregrizem da ne bih opsovao,
da ne bih opsovao ovaj zivot sto ga dijelim na pola.
I kada pozelim te ja jezik pregrizem
da ne bih opsovao, da ne bih opsovao
ovaj zivot sto ga dijelim na pola.
Sto je moje, sto je tvoje, ja tako ne mogu razmisljati.
Sve smo gradili u dvoje, i sve iz temelja, sad cemo podjeliti, kome noc a kome dan,

Nema pravila, ne, tu nema pameti,
kad nastupi tisina mi smo dvoje ljudi sto se ne mogu razumjeti.
I cinim pravu stvar: ne spomonjem te ja.
Jezik pregrizem da ne bih opsovao,
da ne bih opsovao ovaj zivot sto ga dijelim na pola.
I kada pozelim te ja jezik pregrizem
da ne bih opsovao, da ne bih opsovao
ovaj zivot sto ga dijelim na pola.

Duhovi prošlosti- povrat u 2006.

Početkom 2006. nakon nekoliko mjeseci trajanja moje "zabranjene ljubavi", aferu prvi put privodim kraju- usmeno i pismeno:-)
Usmeno mu obznanim, da više ne mogu tako i neka razmisli o sebi i svojem životu i naravno o meni. Osim toga -osjećam se grozno jer mi je polako postajalo sve jasnije da igram ulogu negativca u cijeloj toj priči- ja sam ta - potencijana razaračica obitelji. Dali ću moći živjeti s tim?
Nakon toga sam još jednom sve svoje misli sročila u mail i poslala mu.
Evo njegovog odgovora:

Bok Malena,

Cijelu sam noć proveo budan razmišljajući o tvojem mailu (naravno u suzama-jga – emotivac), svašta mi je prolazilo kroz glavu, ali trajnog rješenja naše situacije od nikud.

Nikad prije tebe nikome nisam pisao takve sms-ove, mailove ili toliko otvoreno govorio o onome što osjećam, valjda ne izgledam ni ne djelujem tako, ali mislim da čovjek samo jednom u životu može naići na osobu koja mu toliko odgovara i koja mu je toliko bliska, osobu s kojom ti nikad nije dosadno i koja te može samo razveseliti ( i koja naravno ima najljepše oči na svijetu).
Nemoj si nikako predbacivati da me forsiraš i da tražiš od mene velike životne odluke, kako ispada morat ću ostaviti svakako nekoga koga jako volim .Znaš da mi je dijete sve na svijetu i da bi za njega dao sve… ali dao bih i za tebe sve. A na moju situaciju doma ti sigurno nemaš nikakvog utjecaja. Vjeruj mi, to nikad neće biti sretna obitelj. Svojem djetetu ću uvijek pružiti sve što je u mojoj moći i sve najbolje ali doma nikad neće vidjeti ni jubav ni sreću.
Znam, svinja sam, svašta sam ti obećavao. Sad kad je došlo vrijeme teško je skupiti snagu i napraviti taj korak. Vjeruj mi, jedina si mi žena u životu, sigurno i zadnja jer u odnosu na tebe sve su ostale samo sjena nula, a moj život bez tebe neće više biti život. Kako god sve ovo završilo uvijek ćeš ostati jedan veliki dio mojeg srca jer te volim najviše na svijetu.

Tvoj Nedo

Tebi

Danas, želim ti da budeš sretan,
da živiš u sadašnjem trenutku a ne u prošlosti ili budućnosti.
danas , želim ti da voliš i osjetiš ljubav kojom si okružen,
da budeš svjestan da ta ljubav nije uobičajena pojava.
Ta ljubav je nešto posebno, neobično i nemoj je olako shvaćati.

Danas, stvarno ti želim da budeš sretan, jer te i ja volim
Volim te bezuvjetno i nesebično i
ako si ti sretan i ja ću biti sretna,
Danas još ne, ali jednog dana sigurno…

Mentalni sklop i tijek misli i slične stvari

Zadnjih nekoliko mjeseci, kao posljedica prekida moje tzv. veze, intenzivnije analiziram sebe, svoje ponašanje, svoje reakcije na ponašanja drugih odnosno općenito svoju percepciju sebe i okoline. Pokušavam shvatiti koji vrag me nosio da se bacim u zagrljaj osobi koja je već odabrala glavne likove svojeg filma. Pokušavam shvatiti koji me je vrag nosio da svjesno prihvatim najsporedniju ulogu koja se prihvatiti može.
Ja sam prihvatila ulogu statiste a njemu sam dala vrlo važan i veliki zalogaj svog filma čisto iz tog razloga što sam zasljepljena osjećajima vidjela veliki potencijal u nama i mislila da su nam uzajamne uloge ravnopravne.
Srećom (Ili nesrećom?) nakon nekog vremena prevladavanja subjektivno vođenog dijela mozga opet se počela nazirati objektivnost razmišljanja. Objektivnost i razum pokušavaju potisnuti zasljepljenost a umjesto osjećaja oslobođenja i „prosvjetljenja“ stvaraju tjeskobu jer stvarnost nije takva kakvom se čini.
Nisam više mogla, izjedalo me, morala sam prekinuti ma koliko boljelo…
Mislila sam da ću osjetiti olakšanje, da ću se opet moći pogledati u ogledalu bez grižnje savjesti. Nije bilo tako.
Počela sam čitati forume, blogove, novinske članke, kolumne o „zabranjenim ljubavima“, preljubnicima, nevjernima, prevarenima i nailazila na različita gledišta i mišljenja što je i sasvim prirodno. Često se spominje pojam „mentalni sklop“ ( ne znam zašto me to podsjeća na strujni krug) kao da je to nekome urođeno, neka DNA koja predodređuje da ćeš jednog dana upravo ti upasti u „začarani trokut“.Nemam ja tu DNA i ipak se dogodilo.
Puno ljudi je mišljenja da crno-bijeli svijet ima i sive nijanse ,da se ljudi ne dijele samo na dobre i loše odnosno da postoji puno podkategorija. Zahvaljujući takvima počela sam i ja sebe malo drugačije doživljavati i ne se smatrati zadnjim govnom jer sam se u jednom trenutku prepustila osjećajima i sve to dozvolila. Nisam loša osoba i nisam zločesta. Puno sam razmišljala o njegovoj zakonitoj i o razlozima koji su njega naveli na prijevaru. O razlozima (s njegovih usana) puno se može čitati i čuti. Zanimljivo je bilo to da sam čitajući iskustva svojih „supatnica“ u stvari čitala svoju priču- U to vrijeme naša veza se već bila okončala, no ja sam još uvijek bila uvjerena da je ona bila nešto posebno i da su sve njegove izgovorene riječi istinite. Valjda treba proći dosta vremena da ti neke stvari sjednu na svoje mjesto i da ti se oči i uši otvore a impulsi u mozgu počinju pretvarati i odašiljati u ispravnim razmjerima.
Razmišljanja o zakonitoj nisu bila nimalo laka- osjećaj krivnje, stavljanje na njezino mjesto, činjenica da svjesno nekoga koga ni ne poznajem povrjeđujem i obezvrjeđujem samo zato jer volim. Neki će reći da su ta moja razmišljanja licemjerna. I jesu- zato sam prekinula cijelu torturu. Nadam se da nikad nije sumnjala i da nikad neće saznati, nadam se da nikad neću nekome koga ni ne poznajem nanijeti bol.

Prošlo je više od godinu dana, još uvijek ne prođe dan a da ga se ne sjetim uz neku čudnu mješavinu osjećaja. Koliko dugo će to još trajati? Kad točno vrijeme počinje liječiti rane?

Dok sam završila u bolnici i dok se pročulo da je stanje ozbiljno, javljali su mi se ljudi koji mi se godinama nisu javljali a ja sam unatoč svemu očekivala samo neki mali znakić od njega iz dana u dan, iz dana u dan. Mislila sam da se barem malo zabrinuo i dalje čekala… ništa.

A nekad mi je govorio da nikad nikog nije toliko volio …

I na kraju:
Da ga danas netko pita da li se ikad dvoumio između nje i mene on bi kao i Ivanišević odgovorio
„Nikad nije postojala dilema“


P.S. Jaoooooo ovaj post je trebao biti pun života, entuzijazma i životne radosti jer sam živa i jer sam zdrava a ja se opet prepustim glupim osjećajima sjete i tuge i tjeskobe koji nisu nimalo preporučljivi za sretan život.
Još bih htjela napomenuti da u stvarnom životu nisam negativna i tužna osoba a blog koristim kao ispušni ventil, pa sad dok malo čitam svoje postove retrospektivno, postajem zabrinuta: "Jesam li ja stvarno puknuta???".
A nije li to u stvari jedan od ciljeva stavljanja tijeka misli na papir (sorry, mislim „na monitor“) - pokušati shvatiti što se u stvari događa u nama i onda pristupiti rješavanju zavrzlame.

Takve stvari se događaju drugima

Da, takve stvari koje se inače događaju drugima, meni su se počele događati sve češće. Misteriozno?!?!?!?!
Na svadbi, između ostalog, nisam bila. Smiješno?!?!?!?!

Dakle, sažetak: Prije otprilike mjesec dana, vratila sam se doma nakon nekih obavljenih obaveza i usisavala...
... slijedeće čega se sjećam je HITNI PRIJEM u bolnici, igle, infuzije, bolnčari, sestre, liječnici i slične stvari za koje baš ne osjećamo potrebu da ih često viđamo (osim ako nam liječnik dečko, naravno )
Nakon toga sve se odigralo kao u nekom snu. Osjećala sam se
ko da sebe i svoj život promatram s nekog udaljenog mjesta. Prvo boravak u bolnici u mom gradu, pa premještaj u metropolu, pa operacija glave , pa oporavak u bolnici a sad se polako oporavljam doma i tek sad počinjem shvaćati da sam JA ta kojoj se sve to dogodilo.Nevjerojatno...
Tek u takvim situacijama ti postane jasno da je potrebna samo jedna sekunda da ti okrene život naopačke i da ti život visi na vrlo tankoj niti.
Umjesto da iskoristiš taj svoj život i živiš ga što intenzivnije , ti se fokusiraš na nekolicinu ljudi koji to nisu nimalo zavrijedili i pustiš da upravo oni budu mjerilo tvoje sreće.
Još gore od toga je svoj život dati u ruke jednoj osobi koja to nije nikako zavrijedila i koja to ne zna cijeniti.
Najžalosnije od svega je činjenica da ti se upravo da osoba u cijeloj toj krizi i razdoblju neizvjesnosti nije javila ni jednom riječi...
Valjda se nešto takvo jednostavno mora dogoditi da te opet vrati u život i da se iskristaliziraju ljudi koji te vole i kojima stvarno nešto značiš u životu.

Živa sam!!!!!!!

Hej ljudi
samo nakrato dajem znak života!
Nećete vjerovati što mi se uz sva ova sranja još desilo. Na žalost zadnjih tjedana nisam bila u staju ni u mogućnosti pisati i javljati se ...
No, bitno je da mi je opet dobro pa možda danas navečer slijedi prvo izvještavanje direktno s bojišta:-)
Nadam se da ste mi i svi Vi dobro i da su se svima Vama dogodile samo lijepe, prekrasne i pozitivne stvari za vrijeme mog izbivanja